40. Planinarski križni put - 20. i 21. listopada 2007.

'' Učitelju dobri, što mi je činiti?''

Prošli mjesec mladi iz naše zajednice sudjelovali su na još jednom Planinarskom križnom putu. Nas tridesetak, zajedno s oko petstotinjak mladih iz različitih župa diljem Zagrebačke nadbiskupije, dva smo vjetrovita i hladna dana pješačili Samoborskim gorjem. Riječima se može uhvatiti samo djelić atmosfere slavlja, zajedništva, tolerancije i ljubavi, koja je, kao i na svim križnim putevima u proteklih dvadeset godina, vladala među nama.
Svoj smo hod započeli na Cerini, vrhu nedaleko od Samobora gdje udruga Ekosspiritus obnavlja i gradi planinarsko-duhovni centar za sve željne tišine i iskonske prirode. Domaćini su nas dočekali s toplim osmijehom i (što je s obzirom na vremenske prilike bilo još i važnije ) s toplim čajem. Tamo smo dobili i obilježja ovog križnog puta: bedževe s 14 različitih natpisa, po jedan za svaku postaju koju ćemo proći. Ovim putem zahvaljujemo se našim animatorima koji su nam ljubazno dozvolili da izaberemo bedž po osobnim sklonostima, što po boji što po poruci koja je na njima pisala.  Dalje smo krenuli vedro i veselo po strminama i padinama Samoborskog gorja. Bilo je posklizavanja, padanja i ponovnog ustajanja, no nitko se nije predavao.
Najupečatljiviji trenuci prvoga dana bili su oni provedeni u tišini dok smo, već po običaju, hodali postaju šutnje.U današnje vrijeme žurbe, strke, buke i stresa od kojih više ne čujemo ni sami sebe, bio je to pravi odmor za dušu. Dobili smo uputu molit jednostavnu molitvu: Bog je ljubav, Isuse uđi u moje srce. I može li itko poželjeti više od toga: osjetiti u srcu Božju prisutnost i njegovu beskrajnu ljubav.
Prvi dan završili smo u Svetom Martinu pod Okićem, gdje smo prespavali u lokalnoj osnovnoj školi. Uz neizbježno guranje u redu za wc i traženje najpogodnijeg podnog mjesta za smještanje vreće za spavanje, večer smo proveli i gledajući kratki film o prvih 20 godina Planinarskog križnog puta. U njemu njegovi pokretači govore o razlozima koji su ih potaknuli da krenu s planinarenjem na ovaj način, o razvoju Planinarskog križnog puta od pothvata nekolicine prijatelja do masovnog okupljanja mladih vjernika koje je znalo doseći i broj od 1200 sudionika, te o prijateljstvima i ljubavima koje su proizašle iz njega. Zajednica Trag u beskraju ima kopiju filma, pa koji su zainteresirani, neka se jave i mogu ga pogledati. Nakon filma, misu je služio među planinarima iznimno popularni velečasni Milan Kerš. Nije iznevjerio svoju reputaciju, pa je ponovno održao maratonsku propovijedi, koju mnogi od nas, izmoreni od napornog dana, nisu poslušali budni (i ja sam među njima  ). Nije nam zamjerio. Najvažniju smo poruku svi zapamtili: Tko će ako nećeš ti! Ne smijemo čekati da netko drugi pokrene stvari oko nas i za nas, mi smo ti koji moramo djelovati, sada i svugdje. Nakon mise pogledali smo izložbu fotografija proteklih 20 godina Planinarskog križnog puta, na kojoj je bilo i nekoliko autorskih uradaka članova naše zajednice. Još iščekujemo rezultate natječaja za najbolju sliku Planinarskog križnog puta i nadamo se nagradi.  Uz ples i pjesmu, večer smo priveli kraju i otišli na jako željeni počinak.
Drugi dan krenuli smo prema Okić gradu. Pogled na stari grad na vrhu strmine nije nam baš izmamio osmijeh na lice, pa je razumljivo veselje koje nas je obuzelo kad smo došli u njegovo podnožje gdje smo imali pauzu za ručak. Na stari grad mogao se popeti tko je želio, no većina nas se ipak ostala odmarati u obližnjem planinarskom domu. Ovom prilikom zahvaljujemo istaknutim članovima naše zajednice koji su većinu pauze za ručak proveli u redu za kavu i čaj, dužni smo vam uslugu.
Na zadnjoj postaji u Samoboru, kod kapele Sv. Mihalja, priključili su nam se i mladi iz Plemenite bratovštine sv. Bernarda iz Samobora, koji su, s istim namjerama i molitvama kao i mi, planinarili drugom rutom. Zajedno smo, uz svjetlost voštanica i pjesmu, u procesiji koju je predvodio nadbiskup Bozanić, krenuli prema župnoj crkvi Sv. Anastazije u Samoboru. Tamo je završno misno slavlje ovog križnog puta predvodio sam nadbiskup. Ponovno nam je poručio da je s nama mladima, u našim nastojanjima i borbama. Misu smo završili pjesmom. Svima nam je bilo žao što je sve tako brzo završilo. Da se utješimo, prije odlaska kući, skočili smo i na poznate samoborske kremšnite.
Naša je zajednica organizator slijedećeg, 41. Planinarskog križnog puta, pa pozivamo sve mlade i one koji se tako osjećaju da nam se pridruže. Planinarski je križni put prilika da čovjek upozna druge i sam sebe, da sklopi vrijedna i trajna prijateljstva, da osjeti zajedništvo i ljubav, zabavi se i vidi prekrasne krajeve koje drukčije vjerovatno nebi nikada vidio. Za sve to, potrebna je samo dobra volja i jedna vreća za spavanje! Što čekate?


Antonija Radoš