("K njemu pristupite, kamenu živomu"
24. ožujka 2007. rano ujutro probudila nas je snažna kiša, no to nas nije obeshrabrilo u našoj želji za žrtvom, molitvom, pjesmom i zajedništvom. Obukli smo kabanice, uzeli poteže naprtnjače i polako krenuli prema našim autobusnim stanicama . Četrdesetak mladih iz naše župe zaputilo se u Petrinju. Tamo su nas dočekali domaćini sa doručkom i vrućim čajem. U petrinjskoj župnoj crkvi sv. Lovre dramska grupa naše zajednice imala je kratko skazanje na temu osuđivanja. Moramo se pohvaliti da su kritike najvećim djelom bile odlične. Cijelim putem pratila nas je radosna pjesma, a uz toplinu naših srca ona vanjska hladnoća nije se ni osjetila, baš kao ni umor i bolovi u nogama. U kasnopopodnevnim satima stigli smo u Sela. To je bila zadnja postaja toga dana. Nakon večernje mise zaputili smo se u obližnju školu gdje smo prespavali. Po izlasku sunca izašli smo i mi iz svojih vreća za spavanje. Uslijedilo je spremanje, doručak i pokret. Krenuli smo ka Sisku. Ni ta nedjeljna kiša baš kao i dan prije nije nas omela. Što smo se više približavali našem cilju, našoj zadnjoj četrnaestoj postaji, sisačkoj župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, to smo brže hodali, zanemarili sve poteškoće i nadali se da ćemo uspjeti, da ćemo uspjeti ostvariti ono zbog čega smo i otišli tamo. Nismo otišli kako bi pobjegli jedan vikend od kuće,od obaveza... Otišli smo kako bi postigli blagostanje, kako bi napunili svoje baterije novom snagom i ljubavi, baterije koje ne može napuniti današnja tehnologija, koje može napuniti jedino i samo Isusova snaga i ljubav. Možda misliš kako ti ne posjeduješ te baterije, ma imaš ih i ti, ali one su skrivene negdje duboko u tvome srcu, u tvojoj duši, samo ih trebaš pronaći! Ovaj, pa niti jedan drugi križni put ne može se usporediti s onim pravim, onim Isusovim križnim putem. Odlaskom na ovakvo hodoćašće pomisliš da su tvoji žuljevi, tvoj umor i tvoja bol zapravo jedno veliko ništa naspram Njegove patnje i boli. Ali nije tako, to je nešto od tebe, to je jedna tvoja žrtva. Pa i sam Isus je pokazao kako kroz oskudicu, ograničenja i probleme rastemo u Božjem svjetlu i kako se otkrivajući spašavamo.
24. ožujka 2007. rano ujutro probudila nas je snažna kiša, no to nas nije obeshrabrilo u našoj želji za žrtvom, molitvom, pjesmom i zajedništvom. Obukli smo kabanice, uzeli poteže naprtnjače i polako krenuli prema našim autobusnim stanicama . Četrdesetak mladih iz naše župe zaputilo se u Petrinju. Tamo su nas dočekali domaćini sa doručkom i vrućim čajem. U petrinjskoj župnoj crkvi sv. Lovre dramska grupa naše zajednice imala je kratko skazanje na temu osuđivanja. Moramo se pohvaliti da su kritike najvećim djelom bile odlične. Cijelim putem pratila nas je radosna pjesma, a uz toplinu naših srca ona vanjska hladnoća nije se ni osjetila, baš kao ni umor i bolovi u nogama. U kasnopopodnevnim satima stigli smo u Sela. To je bila zadnja postaja toga dana. Nakon večernje mise zaputili smo se u obližnju školu gdje smo prespavali. Po izlasku sunca izašli smo i mi iz svojih vreća za spavanje. Uslijedilo je spremanje, doručak i pokret. Krenuli smo ka Sisku. Ni ta nedjeljna kiša baš kao i dan prije nije nas omela. Što smo se više približavali našem cilju, našoj zadnjoj četrnaestoj postaji, sisačkoj župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, to smo brže hodali, zanemarili sve poteškoće i nadali se da ćemo uspjeti, da ćemo uspjeti ostvariti ono zbog čega smo i otišli tamo. Nismo otišli kako bi pobjegli jedan vikend od kuće,od obaveza... Otišli smo kako bi postigli blagostanje, kako bi napunili svoje baterije novom snagom i ljubavi, baterije koje ne može napuniti današnja tehnologija, koje može napuniti jedino i samo Isusova snaga i ljubav. Možda misliš kako ti ne posjeduješ te baterije, ma imaš ih i ti, ali one su skrivene negdje duboko u tvome srcu, u tvojoj duši, samo ih trebaš pronaći! Ovaj, pa niti jedan drugi križni put ne može se usporediti s onim pravim, onim Isusovim križnim putem. Odlaskom na ovakvo hodoćašće pomisliš da su tvoji žuljevi, tvoj umor i tvoja bol zapravo jedno veliko ništa naspram Njegove patnje i boli. Ali nije tako, to je nešto od tebe, to je jedna tvoja žrtva. Pa i sam Isus je pokazao kako kroz oskudicu, ograničenja i probleme rastemo u Božjem svjetlu i kako se otkrivajući spašavamo.
Dragica Žlebečić
nekoliko slikica:
put putujemo... curke...
koliko nas je... 
u dvorani...
Nema komentara:
Objavi komentar