DUHOVNA OBNOVA U LASINJI – 25., 26. i 27.1.2008.

Nestrpljivo i radosno srce povelo nas je u jednu, naizgled malu a tako veliku kuću. Cilj našeg odlaska bila je prije svega duhovna obnova, a po dolasku svojim kućama shvatili smo koliko smo se tamo i međusobno zbližili.
Da nam dani budu što ispunjeniji dobro se pobrinuo, nama već dobro znani Domagoj Matošević. Osim molitve, od njega smo čuli i razne zgode i nezgode iz njegovog, ali i života drugih ljudi. Uistinu smo se zabavili, ali i što je najvažnije dubinski duhovno obnovili.
Napunili smo baterije radošću i vjerom što nas je učinilo spremnima za nove početke.
Kada smo u petak, 25.1. u večernjim satima, stigli u kuću za mlade u predivnom selu preko Kupe, u Lasinji, prvo smo se smjestili u sobe. Nakon toga uputili smo se u sobu za meditacije i duhovne vježbe. Tamo smo se prvo predstavili Domagoju, a on nam je približio pravila ponašanja u toj kući. To je značilo bez vike i galame jer kuću s nama dijeli još i župnik i časne sestre. Nakon molitve imali smo večeru. Večera nam je, kao i svi drugi obroci, bila dovezena iz obližnjeg restorana. I bila je ukusna. Nakon večere smo se još malo družili a zatim otišli spavati.
Novo jutro, novi početak. Dan smo započeli molitvama i psalmima iz Časoslova. Tada nam je Domagoj zadao i jedan zadatak. Morali smo pročitati Matejevo evanđelje koje govori o ozdravljenju gubavca i na temelju njega napisati kratku molitvu.
Onako puni energije još smo više ojačali uz ukusan doručak koji smo sami pripremili.
Nakon doručka smo se okupili na Razmatranju (Nagovoru). Razmatrali smo evanđelje o Petru gdje se opisuje kako je Isus propovijedao na barci.
Poslije ručka imali smo pauzu od nekoliko sati. To je vrijeme bilo predviđeno za razmišljanje, molitvu, šetnju, pjevanje, druženje… A kasnije i za gledanje utakmice. Bili smo presretni i veoma ponosni što je Hrvatska rukometna reprezentacija ponovno pokazala kako se igra rukomet i pobijedila Francuze.
Navečer smo u crkvi Marije Kraljice Mučenika i sv. Antuna Padovanskog imali klanjanje pred Presvetim. Tada smo pročitali svoje molitve, pjevali, a na kraju dobili poseban blagoslov na znak naše predanosti Presvetome.
Kasnije smo ponovno imali vremena za druženje.
U nedjeljno jutro ista priča kao i u subotu. Jedina razlika bila je ta što na jutarnjoj molitvi nije mogao prisustvovati Domagoj zbog svojih svećeničkih obaveza.
Kasnije se vratio kako bi održao misu za nas svega 20-ak mladih. A doveo je i gošću, časnu sestru misionarku Agnješku. Ona dolazi iz Poljske, ali je na misiji u Bosni.
Na misi je bilo zaista divno. Tijelo Kristovo umočeno u Krv Kristovu, koje smo primili tu nedjelju bilo je još jedno iskustvo, još jedan plus cijele obnove. Još jedna kap u čaši. Ali ta kap nije sve razlila nego upotpunila i složila sve baš onako kako to treba biti.
I na kraju svega ponosno možemo reći da bi to ponovili, a zasigurno i hoćemo!


Dragica Žlebečić